Samozatajni genij arhitekture

S radom Berislava Šerbetića bolje sam se upoznala 1979, iako smo se poznavali, susretali i lijepo razgovarali od šezdesetih – najviše u klubu Društva arhitekata Zagreba na Jelačićevu trgu, gdje se odvijalo sve važno u vezi s arhitekturom, od predavanja i prezentacija, izložbi i javnih rasprava do bezbrojnih usputnih privatnih razgovora: bilo je to središte zbivanja. U to je doba Šerbetić bio nadasve društveno aktivan i sveprisutan – kao predsjednik DAZ-a (1973–1977), još prije kao član redakcije časopisa Arhitektura (1965–1967): poticao je, otvarao pitanja, katkad neugodna, ali neizbježna, i na svoj gospodski, tolerantan i skrupulozan način polemizirao i raspravljao. Iako razmjerno mlad, uživao je ugled među vršnjacima, ali i još vitalnim, utjecajnim i nezaobilaznim korifejima, mahom profesorima i protagonistima tzv. zagrebačke škole. Iza njega je bila realizacija jedne od najvažnijih kuća tog doba, Spomen-doma boraca NOB-a i omladine u Kumrovcu (1974), za koju su on i suautor Ivan Filipčić pobrali tada najvažnije nagrade: dvije republičke – Borbe i Vladimir Nazor te Nagradu Grada Zagreba. Godine 1979. Šerbetić je zajedno s kolegama i vršnjacima Hildom Auf-Franić, Mihajlom Kranjcom i Brankom Silađinom dobio Veliku nagradu 14. zagrebačkog salona za „višegodišnje kontinuirano projektiranje rekonstrukcija zagrebačkih trgova: Trga Francuske Republike, Trga Republike i Iblerova trga“, što je među ostalim značilo pravo na izložbu u sklopu sljedećeg Salona posvećena arhitekturi (1981).

Laureati, s kojima sam otprije bila u prijateljskom odnosu i pratila njihov rad, odlučili su povjeriti mi uređenje kataloga te izložbe, što je značilo uvodno objasniti njihove višestruke veze i suradnju, uputiti na koncept i karakteristike nagrađenih radova, mahom velikih projekata obnove triju trgova, a u nastavku predstaviti svakog od njih posebno. Uz njihovu pomoć, savjete i suradnju, ali bez vrijednosnih sugestija, uspjela sam proizvesti tu knjižicu kojoj su, uz profile četvero arhitekata, težište i glavna tema bile ideje o transformaciji javnih površina povijesne jezgre Zagreba u pješačku zonu. Njezino je ishodište, kako je poznato, bio projekt preuređenja Trga Republike, današnji Trg bana Jelačića, koji je poslije stekao paradigmatsko značenje u zagrebačkoj sredini.

Važnom, ako ne i ključnom temom, postavljalo se pitanje individualnih udjela u kolektivnom radu koje su autorska partnerstva postavljala i prije i poslije njih. Nisam ga pokušavala razriješiti analitički ili empirijski, pojedinačnim ispitivanjima, zato što sam naslućivala ishod, nego sam nastojala obrazložiti vremenski i psihološki kontekst u kojem su se sklapali savezi. Naviku suradnje imali su već s Arhitektonskog fakulteta, gdje je jedno od načela edukacije bilo poticanje kreativnog dijaloga. Iz studentskih klupa ta su iskustva nastavljali i razvijali na radnim mjestima. Poseban izazov za propitivanje bili su veliki javni natječaji raspisivani 1960-ih i 1970-ih za važne prostore i objekte u Zagrebu i drugdje. Bila je to prilika da utvrde razlike, sličnosti ili podudarnosti, ispitaju granice već iskušanih i novootvorenih mogućnosti, dosege i kakvoću dotadašnjega zajedničkoga rada: ukratko, da odmjere u čemu će i koliko surađivati. Štoviše, kad su bili posrijedi kompleksniji i inovativniji programi i zadaci, pokazalo se da je partnerska suradnja bila jamstvo uspjeha. Ili, kako je nedavno pogledom unatrag tajnu sinergije njihova zajedništva slikovito izrazio Krešimir Ivaniš: dva puta dva nije bilo četiri, nego više. Kako bilo, nikomu od njih kolektivni rad nije priječio da potvrđuje svoju individualnost, talent i stav. Činilo se zato produktivnijim identificirati višak vrijednosti postignut dijalogom, prilagodbom, dogovorom i sporazumom, nego gonetati što je tko ugradio u teško razlučive amalgame.

Suradnja s važnim arhitektima

Netom što je 1959. diplomirao, Berislav Šerbetić dobio je priliku surađivati s dvojicom važnih protagonista poslijeratne hrvatske arhitekture: najprije s Kazimirom Ostrogovićem (1907–1965), osnivačem i voditeljem nadasve respektabilna arhitektonskog biroa Ostrogović, a poslije s Vjenceslavom Richterom (1917–2002), koji je nakon Ostrogovićeve smrti vodio njegov biro kao Centar 51. S Ostrogovićem Šerbetić je surađivao u projektiranju i realizaciji nove Gradske vijećnice (1961/62) i Strojarsko-brodograđevnog fakulteta (1963) u Trnju, pomoćnih objekata Vile Zagorje (1962) na Pantovčaku – sve u Zagrebu – te Turističkog naselja u Rovinju (1964). U kasnijoj suradnji s Richterom afirmira se već kao ravnopravan partner, o čemu svjedoči najprije realizacija (i recepcija) stambenoga kompleksa poznata kao Rakete u Vrbiku, koji supotpisuje s Richterom, Ljubom Ivetom i Olgom Koržinek-Senegačnik, a napose dugogodišnji rad u planiranju i realizaciji hotelsko-turističkog centra Dubrava – Babin Kuk: od prvoga projekta iz 1970. (s već spomenutima Richterom, Ivetom i Olgom Koržinek-Senegačnik te novopridruženima Mihajlom Kranjcom, Vjenceslavom Lončarićem i Božidarom Šternom) do novih projekata 1973. i završetka prve etape 1977.

Dok je Trnje njemu, kao uostalom i drugima koji su se ondje okušali, otvorilo dugoročnu perspektivu sustvaranja novoga grada i urbaniteta na gotovo netaknutim područjima ne samo ondje nego i drugdje, sudjelovanje u velikom strateško-razvojnom programu Jadran III. (zvanom i Južni Jadran), kojega je dio bio Dubrava – Babin Kuk, odvelo ga je u samo središte najaktualnije problematike. Bio je to, naime, prvi veliki program zasnovan na Deklaraciji Ujedinjenih naroda o čovjekovoj okolini iz Stockholma iz 1972, koja se zalaže za racionalno kontrolirano planiranje koje pomiruje konflikte. Zadaća studije Jadran III. bila je povezati razvoj sa zaštitom okoliša, a pripadala je prvim međunarodnim inicijativama potaknutim opomenama iz sfere ekologije. U duhu tih načela razvijao se projekt Dubrava – Babin Kuk. Područje izabrano za gradnju zahtijevalo je s obzirom na položajni potencijal neznatnu izgrađenost i prirodne potencijale niz prostornih studija, inovativni urbanističko-arhitektonski koncept autonomnog „turističkog grada“, podjednako kao i mjere zaštite okoliša. Iako je tim Centra 51 bio zadužen za planiranje i gradnju novog naselja, dakle, navlastito za arhitektonsku zadaću, on je kontaktima, studijskim boravcima, permanentnom i razvedenom edukacijom bio uronjen u opću raspravu o granicama rasta, neograničenosti napretka i imperativima održivosti. Otvorene aporije počele su rastakati modernu i na svim područjima dovele do obrata paradigmi. Puzajuća konverzija donosila je uz etičke i formalno-stilske promjene.

No otklon od svjetonazorno-vrijednosnih i oblikovnih načela internacionalnog stila i obvezujućih pravila tzv. zagrebačke škole kao njegova izboja bio je oznaka nastupa te generacije u usponu, ali i starijih. Manje određen teorijski ili potaknut spoznajno, otklon se činio znakom potrebe za iskorakom, pa i određenog umora. Nakon Raketa (1968), u kojima se razabiru odjeci Corbusierova marsejskog Cité radieuse (1952) i utjecaj rihterovskog utopizma, sinturbanizma i ideje zigurata, kumrovečki dom (1974) značio je znatno radikalniji otklon. No gesta je i u prvom slučaju bila snažna: Rakete su izmijenile urbani krajolik Trnja čak više od nebodera duž bivše Ulice proleterskih brigada i postale landmark. Kumrovečki dom nije pripadao prvim lastama kritičkoga regionalizma – kamo je uvršten poslije kad je taj pojam udomljen, iako je formuliran 1975, kad je dom bio upravo osovljen.

Preteče su bili Julije De Luca (1929–2005) s porečkim hotelom Neptun (1965) i drugima koji su uslijedili, pa Igor Emili (1927–1987) s hotelskim sklopom Uvala Scott kod Kraljevice (1969) ili ribarskom kolibom Valentin u Klenovici (1970), Boris Magaš s Ribarskim selom (1970) u sklopu Haludova u Malinskoj na Krku – da budu spomenuti tek najpoznatiji i najprepoznatljiviji. Dok Antoaneta Pasinović (1941–1985) u pohvali De Luce od „regionalizacije“ i „izvođenja od univerzalističkog steriliteta“ očekuje „nacionalni prostorni izraz“, Andrija Mutnjaković Emilijev regionalizam vidi kao „autohotnu arhitekturu“ i suvremeni izraz zasnovan na kreativnoj preradi „upotrebljivih postavki staroga“. Uz te paradigmatske primjere i ocjene sjećanje ne baš slučajno vodi do dječjeg vrtića i jaslica Vjeverica (1973/75) Borisa Magaša (1930–2013) na zagrebačkom Mihaljevcu, koji se opire bilo kakvu svrstavanju osim vremensko-kronološkom.

Poput njega, u tom kontekstu i Šerbetić–Filipčićev kumrovečki dom strši kao unikat visoke koncentracije vrijednosti. Potpuno, originalno i inovativno zadovoljava Mutnjakovićeve zahtjeve, i to ne samo na razini forme, nego i interpretacijom funkcije – kompleksnog centra i ujedno fleksibilne strukture. Dom se u toj, pa ni u kakvoj funkciji nije održao do danas – poput niza sličnih ostvarenja tog vremena iz razloga koji nemaju veze s arhitekturom ili njihovim vrijednostima. U Šerbetićevu opusu on slovi kao vrhunac, znak raspoznavanja u hrvatskoj, zašto ne u europskoj kritičko-regionalističkoj arhitekturi – na samu pragu postmoderne.

Kreator zagrebačkog urbaniteta

Nakon Filipčića, s kojim je surađivao od 1959. do potpunog završetka doma u Kumrovcu, najdugovječniji Šerbetićev partner i odani prijatelj bio je Mihajlo Kranjc (1934–2016). Od 1968. zajedno su izradili dvadesetak projekata, uglavnom za javne natječaje, od kojih je više njih izvedeno. Od potonjih najveći, ambiciozniji i najpoznatiji bio je već naveden projekt (pre)uređenja Trga Republike / Jelačićeva trga u Zagrebu. Njime su se zajedno sa suautorom Brankom Silađinom bavili od natječaja 1978, na kojem su dobili drugu nagradu, sve do realizacije u godini Univerzijade 1987, što je uključivalo projekte uređenja plohe trga (1981/82), restituciju i preuređenje pročelja kuća br. 6 i 15, uređenje prolaza Harmica između trga i ulice Pod zidom posred središnje kuće br. 6 (1988) te trajnu brigu prvih godina i nazočnost kad god su bile potrebne. Primjerice, godine 1990, kad je iz fontane Manduševac uklonjeno kameno postolje nekadašnjeg kandelabra i istodobno raspisan (neuspio) natječaj za njezino preuređenje ili 1991. kad je trebalo vratiti na trg spomenik bana Jelačića. No začudo nisu više bili pozivani, pa ni konzultirani, u pitanjima oblikovanja opreme za različite prigode i priredbe, što se sustavno prepušta anonimnim diletantima, a trg sve više pretvara u sajmište.

S Mihajlom Kranjcom Šerbetić potpisuje projekt (pre)uređenja Preradovićeva / Cvjetnog trga, koji je na natječaju 1991. dobio prvu nagradu, a realiziran je 1995. Transformacija je izazvala kritiku, najviše zbog hipertrofiranih i prenaglašenih elemenata urbane opreme (klupa, kandelabara i svjetiljaka). Mihajlo Kranjc uglavnom je otrpio pretjerano žestoke napade, koji s trgom i recentnim dizajnom nisu imali veze, a nezgrapnosti su poslije uklonjene. Bez Šerbetića Kranjc je nakon otvaranja Centra HoTo (Cvjetni) i njegove žestoko osporavane garaže u Varšavskoj ulici 2011. sudjelovao u doradi plohe trga prema izvornom, tek dijelom realiziranu projektu. Kako bilo, Cvjetni trg je jedno od najomiljenijih mjesta okupljanja i boravka te slovi kao izraz zagrebačkog urbaniteta.

Zajednički su realizirali dva bloka (objekta) Doma Hrvatske radiotelevizije (1987. i 1996) te upravnu zgradu i servisne radionice Nuklearne elektrane Krško (1980–1981), a za Univerzijadu i Sportsku dvoranu Peščenica. S Kranjcom i Silađinom izradio je 1980. studiju uređenja istočnog prospekta tzv. Zelene potkove (trgova N. Š. Zrinskoga, J. J. Strossmayera i kralja Tomislava) s prijedlozima znatnih poboljšanja i dorada te sa Silađinom prvonagrađen, nažalost neizveden projekt Iblerova trga (1976. i 1979/80). S Marijanom Hržićem (1944) i Ivanom Pitešom (1944–2009) uključio se pak u sportski program Univerzijade projektom sportsko-poslovnog kompleksa Cibona (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) s velikom dvoranom, uredskim tornjem i pasažom, namijenjenom uglavnom ugostiteljstvu i trgovini. Kao i ostali važni objekti, i Cibona je otvorena prema planu 30. lipnja 1987. Neboder slovi kao landmark i simbol Zagreba, a dvorana – s muzejom Dražena Petrovića (od 2006) kao živo poprište sporta i javnih priredbi u središtu grada. Centar je nagrađen uglednom nagradom Borbe za 1987. i međunarodnom (europskom) nagradom na estetsku primjenu konstrukcije.

Najosebujniji poticaj ponudila je Šerbetiću zacijelo suradnja s Vojinom Bakićem (1915–1992) na Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Iznimno tehnički zahtjevan projekt povjeren je Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a odgovornim projektantom imenovan je Šerbetić, koji je ondje od 1977. radio kao samostalni projektant. Monumentalnu apstraktnu, nepravilnu i razvedenu formu, visoku 38 metara, trebalo je osoviti na vrhu Petrovoj gori, urediti njegov okoliš s internim trgom, prijamnim objektom, stubama, cestom, pješačkim putovima i parkom, različitim sadržajima u unutrašnjosti te velikom podzemnom kongresnom dvoranom. No najzanimljivije od svega bila je arhitektonska interpretacija kiparske forme, iznalaženje konstrukcije i najposlije uređenje interijera. Kako mi je predstojnik Zavoda Berislav Radimir povjerio da za ediciju Acta architectonica napišem prikaz projekta, ponovno sam imala priliku baviti se Šerbetićem. Publikacija je objavljena 1981, neposredno prije svečanog otvaranja spomenika u srpnju te godine. Taj u svemu jedinstven spomenik izvrsno i lapidarno obilježio je veliki znalac moderne skulpture Ješa Denegri: „hibridna tvorevina... skulptorsko i arhitektonsko u organskom jedinstvu“. U brojnim razgovorima s Bakićem i Šerbetićem Bakić je uvijek i ponovno isticao Šerbetićevu ulogu, kongenijalnu konstrukciju Sergija Kolobova, tadašnjeg statičara Plana, dvojnost omotača forme i začudnog unutrašnjeg prostora. Spomeniku, međutim, nije bilo duga vijeka, teško je oštećen i opustošen, napušten i prepušten neizbježnom propadanju.

U velikom rasponu tema, zadaća i realizacija mjesto je našla i spomenička sredina, napose Dubrovnika. Od ranih 1970-ih Šerbetić je trajno prisutan, u početku s nekoliko projekata, potom cijeloga desetljeća na Babinu kuku, da bi 1977. izradio programsku studiju sanacije i rekonstrukcije Kneževa dvora, a 1979. dvije ljetne kuće, vile Hajon i Spaventi, na Koločepu / Kalamoti. Od 1984. do 1992. bio je član Stručno-savjetodavne komisije za obnovu Dubrovnika, koja je okupljala stručnjake s više područja mjerodavne za zaštitu spomenika te bdjela nad obnovom Grada, teško oštećena potresom 1979.

I ponovno, treći put, surađivala sam s njim predloživši ga kao urednika grafičkog dijela knjige Obnova Dubrovnika 1979–1989, objavljene na hrvatskom 1988. i na engleskom 1989. Pregledali smo zajedno golemu dokumentaciju o 32 spomenika, bilo obnovljena, bilo u obnovi, bilo u procesu idejnoga projektiranja, a on je preuzeo nadzor nad izradom dokumentacije, koju smo obilno prikazali u knjizi. Njegova strpljivost, blagonaklonost prema svima, uvijek dobro raspoloženje, razumijevanje i obzirnost učinili su nam rad na knjizi u Zagrebu i Dubrovniku radosnom avanturom. Uskoro će englesko izdanje te knjige poslužiti kao informacija svijetu o kulturocidu počinjenu nad Dubrovnikom 1991, kad je u nedostatku ozbiljnije monografije razaslana na sve strane.

I još jedanput smo se vidjeli u Dubrovniku, sredinom 1990-ih, kad mi je htio pokazati vilu Ruže Pospiš-Baldani u Lozici, gdje je ostavio svoj trag. Obiteljska kuća, ne samo vila, bila je jedna od tema kojima se bavio sedamdesetih i osamdesetih, gotovo u stankama velikih, kompliciranih projekata. U pripremi izložbe 1981. pokazao mi je nekoliko tih kuća u lijepim predjelima Zagreba, u Zelengaju, Gračanima... Uočivši u članku Branka Nodila u časopisu Građevinar (3, 2015) karakterizaciju Šerbetićeva rada kao „sintezu funkcije, tehnologije i arhitektonskog oblikovanja“, pomislih da joj treba dodati i dimenziju poetskoga, koje sam doživjela u njegovim kućama – na terasama, u velikim ostakljenim, a intimnim dnevnim boravcima, u vrtovima.

Životno djelo Berislava Šerbetića Udruženje hrvatskih arhitekata valoriziralo je svojom najvišom nagradom Viktor Kovačić 2016, kad ga više nije bilo u javnom i profesionalnom životu. Iz obrazloženja žirija sastavljena od pripadnika mnogo mlađe generacije, pa i njegovih studenata, izbija duboko poštovanje i istinsko divljenje: „Neumornim samozatajnim stvaranjem čitavog niza arhitektonskih natječaja, projekata i realizacija ostvaren je impozantan opus radova, koji sagledan kroz vremensko razdoblje djeluje impresivno… Kreativnu energiju kojom je nadilazio najrazličitije projektantske zadatke gotovo da je nesebično poklanjao, a svojom vedrinom zračio je među kolegama gradeći život i svijet. “

Posljednji put vidjela sam ga jednoga ljetnog prijepodneva pokraj Moke – tada je još postojala. Sjene su se počele nadvijati nad njegovo pamćenje, ali imao je još svoj lijep osmijeh, ljubazno me pozdravio i pozvao na kavu s nogu. Takva ću ga pamtiti.

Zbogom, Berko!